Upotreba biljaka u svrhu ishrane i liječenja stara je koliko i samo čovječanstvo. Koristeći bilje u svakodnevnoj ishrani, čovjek je postepeno uočavao njihova ljekovita svojstva. S obzirom na to da tada nije imao velika saznanja o uzročnicima bolesti niti o tome koja bi biljka mogla i na koji način da se upotrijebi za liječenje, sve se zasnivalo na iskustvu. Sa vremenom su otkrivani razlozi specifične upotrebe ljekovitih biljaka za određene bolesti, tako da je primjena ljekova postepeno izlazila iz empirijskog okvira i zasnivala se na objašnjivim činjenicama.

Najstariji pisani pomen o upotrebi ljekovitog bilja za izradu ljekova i za liječenje pronađen je na sumerskoj glinenoj pločica iz Nipura staroj skoro 5000 godina. Ona sadrži 12 recepata za izradu ljekova u kojima se pominje preko 250 različitih biljaka, među kojima i neke alkaloidne: mak, bunika i mandragora. Kineska knjiga o korjenju i travama “Che-Nung-pen-ts`ao-ching”, napisana oko 2800 god. p.n.e., koju neki farmakoistoričari smatraju najstarijom farmakopejom na svetu, sadrži opise preko 250 biljnih droga domaćeg porijekla, od kojih se mnoge i danas upotrebljavaju: Rhei rhisoma, Camphora, Cinammomi cortex i Theae folium. Antički narodi su mnogo cijenili ove droge iako se za mnoge dugo nije znalo da potiču iz Kine. Rimljani su verovali da Rheum, koji su koristili kao purgativ, dolazi sa Bosfora i sa obala Crnog mora. Kineski cimet se koristio kao lijek, za kađenje, mirisanje, a kasnije i kao začin dodavan za popravljanje mirisa jelu i piću. Kraljica od Sabe

darovala je caru Solomonu, pored ostalog, i cimet kao rijetkost i skupocjenost koja se daruje samo u znak naročitog poštovanja i naklonosti.

Međutim, proučavanje starih recepata sa načinima izrade ljekovitih preparata ponekad je isto tako teško kao i odgonetanje samog naziva biljne vrste iz koje se on izrađivao zbog tajnih “heraldičkih” imena, često prema nazivima životinja. Tako je “srce jastrebovo” naziv za pelen (Artemisia absinthium L., Asteraceae), dok je “mišji rep” naziv za beli sljez (Althaea officinalis L., Malvaceae). U Ebersovom papirusu, napisanom oko 1550. god. p.n.e., pominje se veliki broj biljnih vrsta i droga

korišćenih u terapiji. Ovde ćemo spomenuti samo neke: bunika (Hyosciamus niger L., Solanaceae), nar (Punica granatum L., Punicaceae), ricinus (Ricinus communis L., Euphorbiaceae), aloja (Aloë sp., Liliaceae), sena (Cassia spp., Fabaceae), bijeli i crni luk (Allium cepa L. i Allium sativum L., Alliaceae), smokva (Ficus carica L., Moraceae), bijela vrba (Salix alba L., Salicaceae), korijander (Coriandrum sativum L., Apiaceae), kleka (Juniperus communis L., Cupressaceae) i kičica (Centaurium erythraea L., Gentianaceae). Protumačeni recepti Ebersovog papirusa otkrivaju nam da se korijander koristio za otklanjanje stomačnih tegoba, fleka na koži i glavobolje, iz polodova kleke specifičnim postupcima se dobijalo etarsko ulje, dok se kičica pripremala za otklanjanje ginekoloških problema, a u obliku vina za poboljšanje apetita, protiv nadimanja i grčeva u stomaku. Grčki filozof Herodot prvi ukazuje na vezu između građenja piramida i belog i crnog luka, koji se prema zapisu na piramidama koristio u ishrani da bi graditeljima dao snagu za težak fizički rad. Interesanto je da je, prema jednom receptu, trudnicama bilo dozvoljeno da ga koriste u ishrani, dok se dojiljama savjetovalo da ga izbjegavaju, jer se njegov ukus prenosi i na mlijeko, što bebama ne prija. Najnovija istraživanja pokazuju da su u plodnoj dolini Nila

uzgajane mnoge biljne kulture, između ostalih i bijeli mak (Papaver somniferum var. album L.) iz kojeg se dobijao opijum.

Stari Sloveni poznavali su mnoge biljke, među njima i one koje su upotrebljavali za liječenje. Protiv groznice koristili su pelen i kičicu, kao anthelmintiku beli luk, kao drastiku ricinus, kukurijek, debelu tikvu, dok su emetika bili kukurijek i kopitnjak. Primorski luk, špargla, peršun i celer koristili su se kao diuretici, a zbog adstringentnog delovanja upotrebljavani su hrast i nar. Glavna čudotvorna biljka naše etnofarmacije bio je i ostao bosiljak, koji se i danas gaji i po baštama i

saksijama. Ova biljka se najčešće koristila kao svježa sirovina ili su se od nje izrađivali različiti preparati za kožu. Neke masti i melemi na bazi bosiljka od davnina su poznati, a interesantan je podatak da su pojedini preparati, kao što je Unguentum basilicum, nosili epitet kraljevski melem zbog izuzetne važnosti. Mnoge biljne vrste

preuzete iz slovenske etnomedicine i etnofarmacije, prešle su u školsku, naučnu farmakoterapiju Srednjeg veka kroz prva pisana djela na našem jeziku nastala

pri manastirskim bolnicama u Hilandaru, Carigradu i Studenici. Osnivanjem prve apoteke u doba Nemanjića početkom 14. veka u tada najvažnijoj luci Kotoru,

proširila se upotreba skupih uvoznih droga i začinskog bilja, iz tropskih i suptropskih krajeva Azije i Afrike. Najstariji sačuvani srednjevjekovni terapijski zbornici Hodoški zbornik (1390. god.) i Hilandarski medicinski kodeks (13-16. v.) oslanjaju se na Dioskoridovu i Galenovu nauku o lekovitom bilju, koje su predstavljale osnov zapadnoevropske farmakoterapije. U Hilandarskom kodeksu opisano je 100 biljnih vrsta i droga biljnog porekla. Dioskorid je često citiran, a biljke koje je on uveo u terapiju posebno su bile cenjene. Po narodnom shvatanju, koje se često pretvara u vjerovanje i sujeverje, ljekovitost, ali i otrovnost, pojedinih biljaka opevane su i u mnogim narodnim pjesmama. Tako su najčešće opjevane biljke odoljen, kamilica, matičnjak i trava iva. “Da ne ima odoljena trave, ne bi majka odranila sina, nit bi seka brata odnjihala…” O izvanredno dugoj i neprekidnoj tradiciji upotrebe ljekovitog bilja u kurativne i profilaktičke svrhe u našem narodu govore i ljekaruše

poznatih i nepoznatih autora, nastale u periodu od turaka, kada su domaće biljne droge predstavljale jedinu dostupnu sirovinu za izradu ljekova.